Vlasta CECIĆ - BILINA

ŠOLTANSKI GLAZBENI ZBOR "OLINTA" GROHOTE

    Na početku ove svečane sjednice minutom šutnje odajmo počast svim preminulim osnivačima i članovima ŠGZ "Olinta" u povodu 70. obljetnice njenog postojanja.
    Neka im je vječna slava, na diku šoltanskom narodu!

    Složimo danas divnu priču o mladićima koji su na Velu Gospu, 15. kolovoza 1922. god., šetajući poljem, na Lokvi legli potrbuške u krug, glavu uz glavu, glasno razmišljajući kako bi se istakli i nešto korisno učinili za svoj siromašni otok. Mladenačka duhovna snaga rasplamsavala im je maštu i kao što su im kršna tijela činila sedmerokraku zvijezdu, tako je zaiskrila zvijezda o stvaranju limene glazbe. To su bili: Ivan Cecić, Frane Cecić, Jakov Mladinov, Djulio Ruić, Abel Elezović, Srećko Cecić, i Vjeko Čerinj. Vrlo brzo njihovi istomišljenici postaju i Nikola Bezić, Josip Bezić, Dujko Sule, Gabre Gvozdenović, pa zajedno stvaraju društvo ŠGZ "Olinta". Imena ovih mladića, danas pokojnih naših očeva i djedova, zapisana su u povijest otoka Šolte, a kao težaci i ribari, ostvarili su mali dio onoga što je donosila iseljenička sveza na otok kao napredno. Uz teške svakodnevne poslove društvo je počelo raditi. Ono doznaje za skrivene instrumente limene glazbe iz Donjih Kaštela i odluči da ih kupi. Nikola Bezić - Bakica, daje društvu 15000 kruna i instrumenti su već na otoku. Netom su ih dobili, svaki član je počeo otkupljivati svoj instrument. Nikola Bezić - Bakica postaje prvi predsjednik društva, a prvi kapelnik, učitelj Glavočić, odmah komponira himnu "Olinte". Neuki mladići su počeli vježbati u kući paron Luke. "Olinta" ubrzo postaje popularna na cijelom otoku, a u Grohotama, tada općinskom centru, toliko omiljena da su se obitelji natjecale koja će dati više članova u društvo.

    Prvi javni nastup "Olinta je imala 6. prosinca 1922. god. s tek uvježbanom posmrtnom koračnicom, na sprovodu pok. Andriji Cecić, Bilinu, čija su 4 sina već tada bila članovi Glazbenog zbora. Zanimljivo je spomenuti da do tada ženske nisu išle u pogrebnoj povorci. Prvi nastup glazbara učinio je prekretnicu i slomio jedan tvrdi i strogi običaj.

    "Olinta" je radila prema svom strogom Statutu, a od članova tražila disciplinu i ozbiljan rad. Rezultati takvog rada bili su brojni nastupi na pogrebima, crkvenim svečanostima, plesovima, karnevalskim slavljima, pirovima, a nastupala je i van otoka.

    Prostor za vježbanje često je bio problem, pa se selilo iz kuće paron Luke kod Marina Mateljana, zatim u Vicinu kuću, te u kuću Ivana Bezića, Patatole.

    1925. god. Ivan Cecić, Bilin, član uprave, postaje načelnik Šoltanske općine, pa "Olinta" dobiva izvjesnu zaštitu u vrijeme stranačkih borbi i političkih previranja.

    1932. god. "Olinta" slavi svoju 10. obljetnicu. Priređena je velika svečanost, a pred grohotskom crkvom posvećena je zastava društva. Sponzori ove svečanosti bili su don Ante Bezić i Nazareska koji su društvu poklonili 3000 dinara i time platili troškove izrade zastave. Tada je "Olinta" imala svoj veliki koncert. Misu je pjevao mješoviti zbor Sv. Cecilija iz Splita, a zastavu je blagoslovio mjesni župnik don Marin Bezić.

    Pod strogim režimom Kraljevine Jugoslavije, "Olinta" doživljava velike nedaće. Biva optuživana za komunizam pod prijetnjom zabrane rada, ali ona nikada nije skrivala hrvatski duh. Svaka kleveta društva biva doživljavana kao osobna uvreda i nanesena bol.

    Val II. svjetskog rata širio se Evropom, a njegovi razarajući odjeci prijetili su i Šoltanima. 1941. god. bila je početak jednog kraja. Talijanskom okupacijom Šolte prestaje rad Šoltanske općine i njenog hrvatskog načelnika Ivana Cecića, Bilina, zadnjeg do danas biranog od naroda. Tim događajima brutalno se prekida i rad "Olinte". Glazbari skrivaju svoje instrumente, a arhivu i inventar pohranjuju u kuću Rade Cecića, Bilina. Nade su bile jalove, rat je ubirao svoj danak u životima, razaranjima, zbjegovima, zatvorima. Odlazak Talijana i dolazak Nijemaca na otok pojačao je teror i opasnosti. Šoltani odlaze u rat, a Ivan Burica, Zvonko Mladinov i ostali raspoloživi članovi Zbora prebacuju instrumente na Brač, a zatim na Vis i uključuju se u sastav glazbenog zbora XII. dalmatinske brigade. To su bili: kapelnik Jeko Cecić - Rebac, Rade Cecić, Ivan Burica - Bilo, Tonči Bezić, Jozo Mladinov, Jozo Ruić - Balde, Toni Mladinov - Miškica, Nikola Mladinov pok. Antona, Mate Cecić - Sule, Ivan Mateljan, Petar Bilankov, Vicko Mladinov - Zakarija, Frane Mladinov, Zvonko Mladinov, Filicijo Bezić, Josip Markoč - Sokol, Paviša Bezić.
    Kraj drugog svjetskog rata povratio je glazbenike i njihove instrumente na otok. Istina je bila okrutna. Oplakivali su se poginuli Šoltani, a u ruševinama kuće Rade Cecića zauvijek su ostali dragocjeni dokumenti, a idejna razmimoilaženja novog i starog, prijetila su novim opasnostima. Komunistička vlast nastojala je ugušiti rad "Olinte" i za njih reakcionarne Uprave, ali snaga naroda je velika. 1946. god. u Patalolinoj kući, na zboru građana, smatrajući glazbu svojom, građani ne priznaju da glazba radi protivu naroda, ne priznaju da otupljuje njegov napredni duh, već ponovo biraju za tajnika društva svog bivšeg načelnika, Ivana Cecića, Bilina. Rješenjem Odjela unutrašnjih poslova od 16. listopada 1946. god. odobrava se rad udruženja na području otoka Šolte.

    Društvo radi i nastupa kao i ranije, sve do 22. srpnja 1949. god. kad Rješenjem Povjereništva unutrašnjih poslova NO Kotara Split zabranjen rad ŠGZ "Olinta", cjelokupna imovina postaje općenarodna, gotovina i efektiva društva predaje se Ministarstvu financija NR Hrvatske s obrazloženjem, da se društvo ogriješilo i da nije radilo u duhu vremena. Tada nastupaju veliki porezi, pljenidbe, nacionalizacija imovine i mnoge su šoltanske obitelji tada bile upropaštene. Neka je svima krivima za to oprošteno, ali ne i zaboravljeno.

    Uz glazbu je uvijek stajao narod, a ona je njemu služila na diku kao što mu služi danas.

    Uskoro društvo počinje s radom pod novim rukovodstvom, a nameće mu se novo ime KPD "Olinta". Društvo radi u sekcijama: glazbenoj, dramskoj i kino-sekciji, ali kako je kolektivna odgovornost rasadnik lijenosti i destruktivnosti, jedino je atraktivna bila glazbena sekcija jer je glazbenike obvezivala na red i rad tradicija društva, a ni stanovnika nije bilo mnogo jer se stvarao radnički proletarijat po gradovima, pa bježeći od motike i ne baš svijetle budućnosti na Šolti, mladi su odlazili trbuhom za kruhom. Poslijeratni rad "Olinte" također je bio plodan, ali ne onako blizak narodu. Temelje marljivosti udarili su učitelji glazbe. Pored Glavočića, moramo s dostojnim poštovanjem spomenuti maestra Radišića, samouke kapelnike Miškicu - Tona Mladinova, pok. Jerka Cecića - Repca, Tonča Bezića Vicina, pok. Ivana Buricu - Bila, te maestra Volkova, Vodvorku, Caparina, Šafranića, Franju Penića, Renzu, Vujakliju, Madera i današnjeg učitelja gospodina Antu Škoku koji pored stalnog pedagoškog rada u osn. školi u Splitu nalazi vremena i poučava glazbi mlade Šoltane.

    Na samom početku ostvarivanja demokratskih prava i nacionalnom osvješćivanju Hrvatskog naroda 1987. god., društvo dobiva svoje prvotno ime, ŠGZ "Olinta".

    Dok smo skupljali usmenu građu i sastavljali ovaj tekst, nismo ni mogli zamisliti s kolikim je žarom narod pričao o svojoj Glazbi i svojim glazbarima, koliko je "Olinta" bila utkana u najosobnije pore šoltanskih obitelji, pa neka nam oproste svi oni čije ime i priču nismo spomenuli. Građa je toliko opširna i zanimljiva da bi njen sadržaj mogao ispuniti čitavu knjigu. Možda netko nekad i smogne hrabrosti da uloži trud pa ju napiše.

    Hvala svima mrtvima i živima koji su na bilo koji način potpomagali ovo društvo, njenim članovima i simpatizerima, hvala našim iseljenicima i vama, gospodo, ovdje nazočnim!

    Neka zvijezda na početku ove priče bude vječna Danica, neka mladi uče, glazba je ljepota, neka se stari diče, a pokojni nekau miru počivaju, jer su se ostvarili njihovi sni, a oni koji to nisu doživjeli, svirat će im njihova Glazba na grobljima "Lijepu našu".

U Srednjem Selu 13. kolovoza 1992. god.